Zagreb-Potok Tounjski i nazad

Ovogodisnje bicikliranje pocelo je 30.3. Marin i ja krenuli smo tek oko pola jedanaest s Jaruna. Pretovarenih bicikala i vrlo lose vremenske prognoze negdje u podsvijesti, lagano smo prelazili preko zagrebackih rinzola sve do Remetinca i napokon izasli iz grada.

Evo nas na prvom stajanju. Malo grozdjica i nekog (dosta dobrog) "sportskog" napitka. Bicikli su i dalje teski.

Malo slikanja na ulazu u Kupinecki Kraljevec.

Ovo je jedna (meni) poznata trgovina. Svaki put stanem kod nje. U sklopu iste su i kafic, benzinska i bankomat.

Samo neki djed. (ovo mi je Marin rekao da slikam).

I opet moj bicikl...

Dosli smo nekako i do Karlovca. Ima jedna uzbrdica prije skretanja za bolnicu koju smo pregurali. Spustanac do onog dijela prije skretanja za Dugu Resu i onda poslastica za kraj dana, uspon kod Duge Rese. Nikad ga nisam volio. Ovaj put mi se iz nekog razloga cinio manje napornim nego inace.

Oko 19:20 napokon stizemo do prijateljeve vikendice na cijoj terasi cemo prespavati. Mrtav sam umoran. Sve me boli i nije mi ni do cega. Polako me hvata strah sto ce biti sutra. Vremenska prognoza je vrlo losa. Podizemo satore, Marin radi veceru. Jedemo, pricamo, popijemo pivo i u krpe.

Iako je vreca u kojoj sam spavao namijenjena za do nule i iako sam se jos pokrio s drugom vrecom, smrzao sam se. Uopce se zapravo nisam naspavao. Pred jutro sam jos obukao neku majicu dugih rukava ali bilo je prekasno. Ustao sam poslije Marina i shvatio da imam problema s neispavanoscu, bolovima u misicima i ledjima i opcom demotivacijom. Doruckovali smo i spremili se.

Voznja je pocela kisicom a nastavila se stalnom promjenom kisa/ne kisa. Potpuno sam se uznojio ispod kabanice. Na nizbrdicama mi je bilo ledeno a na usponima sam se kuhao. Uz sve to jos odvratan, uporan vjetar u prsa. Pridodamo li tome bolove u cijelom tijelu i marinovo nerazumijevanje za moju potrebu za jutarnjom kavom, nije tesko zakljuciti da sam poceo razmisljati o odustajanju....

Taj dan smo se dogovorili da Marin ode naprijed i povremeno me ceka. Ovdje odmaram sam. Razmisljam i vazem. Vozim, razmisljam, znojim se pa smrzavam, stajem, pijem vodu i zvacem grozdjice pa onda sve ispocetka..

Ogromna nakupina koncentriranih negativnih faktora napokon odlucuje o odustajanju od nastavka zajednickog putovanja s Marinom.

Javljam mu radio vezom da stane. Nakon desetak minuta ga stizem i priopcavam mu svoju odluku. Dijelimo neke stvari..

..i Marin odlazi dalje a ja se okrecem i vracam nazad u Donji Zvecaj.

ono sto su malo prije bile nizbrdice, sada su postale uzbrdice..

Generalski stol..

Ubrzo dolazim do kafica u kojem smo Marina i ja prije dvije godine popili jutarnju kavu drugog dana putovanja prema Zadru (to se putovanje takodjer nalazi na ovom blogu). Odmah sve postaje bolje. Sam sam. Stajem gdje hocu i koliko hocu. Razgovaram s nekim lokalnim ljudima koji su svratili na pivu. Odem (napokon) na wc i nastavljam dalje prema Zvecaju.

Vracam se na terasu vikendice i ponovo podizem mali kamp. Malo je pusto bez Marina ali znam zasto sam se vratio. Pada noc i razmisljam sta cu sve obuci.. Ne zelim se opet smrznuti.

Ovo je jutro. Naravno da sam se opet probudio zaledjen. I onda jos ova magla... Dan provodim u razmisljanju i pokusajima punjenja mobitela. Google maps, mail, chat i internet stvari su bez kojih sam pomalo izgubljen. Na zalost nikako ne mogu napuniti mobitel. Ni preko minijaturnog rucnog generatora, ni preko solarnog punjaca a ni preko obicnog 220V punjaca. Na kraju zakljucujem da mi je otisla uticnica punjaca na mobitelu. S alatom za bicikl, ovo ne mogu popraviti..

Vecera.

U jednom mi je trenutku bilo toliko hladno da sam se odlucio probati grijati na kamen zagrijan na plinskom kuhalu. Za divno cudo, vec nakon par minuta, sator se toliko zagrijao da sam mogao biti samo u majici kratkih rukava i gacama. Dobro za znati. Jedino treba jako paziti da se sator ne zapali :D

Drugo jutro sam odlucio da se moram vratiti. Mobitel vise nisam mogao ni upaliti. To je bilo previse. Zelja za putovanjem dovela me u jednom trenutku do razmisljanja da cak odem do Karlovca pa preko Plitvica prema jugu i da se negdje prikljucim Marinu. Sto zbog mobitela, sto zbog umora s jedne strane ali najvise zbog marinovog bezuvjetnog zrtvovanja putovanju a sto nije kompatibilno s mojim poimanjem bicikliranja, odlucujem se za povratak u Zagreb.

Dosta lijep dan za bicikliranje ugostio me na zavrsnih stotinjak kilometara ovog kratkog puta. Imao sam dovoljno slobode i vremena za nekoliko stajanja i vise nego dovoljno za prociscavanje misli oko vlastitog shvacanja putovanja biciklom.

2009

2008

ruta

Dodao sam par fotki...

Evo kako vrijeme prolazi a Marina i ja vec kujemo planove za ovogodisnje putovanje, mozda je vrijeme da se proslogodisnja prica privede kraju. Za pocetak sam dodao par fotografija na stare postove i pripremio fotke za zavrsetak te vec stare price. Cijela ce prica biti objavljena (poslozena i upicanjena) na site-u www.biciklom.net.tc

10.08.2008. marina

Razanac. Napokon.
Sjedimo na terasi poznate birtije na plazi i gledamo Velebit. Dario prica nesto o motorima (jer smo zabrijali da bi kupili Tomose i sljedece gdoine isli njima na more) i onda je poceo o brodovima i tome kako ih sve (teretne i te neke velike)pokrecu dvotaktni sporohodni Diesel motori s oko 3-4 tisuce okretaja. (Dosta o mom autu, pricajmo malo o meni).
Ja sam malo zalutala; uzivam u Velebitu i razmisljam o tome koliko ljudi zna da je Bijela kuca u Washingtonu napravljena od brackog bijelog kamena; koliko ljudi zna da Lipik Glass proizvodi stakla za Ferrari i Bugatti (ili Lamburghini); koliko ljudi zna da oko 70% ribe s Jadrana zavrsi isto jutro kad je i ulovljena u Zagrebu i da ljudi koji zive na moru jedu jako malo ribe?...
Ne znam vise sta bi pisala...

10.08.2008. 11:30 Razanac, AK Puntica (Dario)

Jutro u kampu "Mali Dubrovnik" u Povljani. U olujnoj noci, sator smo postavili na neki saht koji navodno izbacuje vodu za jakih kisa. Vlasnik kampa i susjedi brinuli su cijelu noc da nas ne odnese voda a mi smo mirno spavali :)


Kamp "Puntica" u Ražancu. Bicikli se odmaraju a Marina nesto kuha. (molim obratiti pažnju na kolicinu posudja i male stolce koje imamo (bedaki))




Jedna od odvratnijih osobina novaljskog sotonskog kampa je osim uzasne guzve, previsoka cijena. Cekali smo vise od 45 minuta da bismo platili 180 kuna za jednu noc! I naravno, prekasno smo krenuli, oko 18. Neke karte koje smo nabavili prikazivale su cestu za koju nisam znao da postoji a spaja Novalju i Pag sa sjeverne strane brda, gotovo uz more i predstavljala je alternativu dugom usponu po cesti prepunoj pijanih zrcanskih turista. Jedini problem je bio u tome sto su nam svi koje smo pitali, rekli da je to vjerojatno makadam. Stvar je naravno u mojim gumama koje su Continental Avenue Semislick i na makadamu se sklizu. Marinine Kende su iako na asfaltu sporije, na makadamu bolje drze. Na svu srecu, ipak smo se odlucili za makadam. Neusporedivo kraci i ravniji put od asfalta preko brda. Makadam je tvrdo utaban i mislim da bi ga se moglo proci i specijalkom. Mislim da je ovo najvaznija biciklisticka informacija vezana za otok Pag. Putem od Paga prema Razancu uhvatilo nas je nevrijeme. Noc, munje i gromovi zacinila je kisa. Potpuno mokri, spas smo nasli u malom privatnom (i jeftinom) kampu "Mali Dubrovnik" u Povljani ali smo morali skrenuti s puta 7 kilometara. Oko 10 ujutro smo krenuli prema najboljem kampu na Jadranu, "Puntica" u Razancu. Napokon se osjecamo "k'o doma". Prvi dan je prosao u ugodnom razgovoru s domacinima i kuhanjem "prave" vecere. Spavali smo odlicno. Prva noc da nije bilo vruce. Dan za sada provodimo u hladovini birtije na plazi.

Sotonski kampovi (Dario)

na listi sotonskih kampova ovaj je vjerojatno pri samom vrhu.
ako je pas covjekov najbolji prijatelj onda je ovo najbolje mjesto da ga NE dovedete a i uprava se pobrinula da vam se najbolji prijatelj ne smije ni okupati.

08.08.2008. marina

12:25h, Jos u Novalji
Kupili smo rucak (konzerve ribe s povrcem, kukuruzni baget i kiselo mlijeko) i pojeli ga u kampu blizu plaze. Iz kafica na plazi dopire mjuza, ljudi vriste kad cuju neku njima poznatu drmalicu a la aquarius Zrce, neka treba se bacaka i plese visoko podignutih ruku u moru do pupka, neki frajer lezi na stolu za masazu u otvorenom mini salonu, zena ga masira, bijele zavjesice "salona" (tende) vijore na vjetru; pored nas prolazi vlakic kampa s gostima i vozi ih pitaj Boga kamo; iz nekog bistroa dopire miris ruzmarina s hrane; meni su prsti masni od tunjevine koju sam jela prstima, nokti su mi danima prljavi i to me uzasno zivcira - cim ih operem oper su prljavi u roku od 10 mina, nista ne vidim jer su mi naocale ostale u satoru - mozda je i bolje...
Mislili smo krenuti put Razanca oko 3-4...ali sad se nesto naoblacilo, sunce se sakrilo iza sivotamnoplavih oblaka i duvka neki vjetric... Bilo bi dobro voziti sad, ali ne pada mi na pamet verati se na brda po kisi...ne znamo sta cemo.
(Prolazi neki klinac na trokolicima, jedva se penje...kaze Dario:"daj zamisli koliko bi ovom klincu trebalo do Razanca..." hahahaha)
Upravo smo zajedno dosli do zakljucka da kamp mozda uopce nije los; da smo mi krivi - da je stvar u nama jer smo nabrijani na nesto sasvim deseto - umorimo se biciklirajuci pa je jedino sto zelimo mir, tisina, pivo i pljuga. Da smo drugacije raspolozeni, mozda bi se bas dobro proveli ovdje.

08.08.2008. 8:00 (koliko osmica) Novalja (Dario)

Jucer smo prekasno krenuli iz Sv. Juraja. Sunce nas je ubilo putem a promet jadranskom magistralom nas je psihicki iscrpljivao. Trajekt Prizna-Zigljen smo platili 64 kune a voznja traje krace od jedne cigarete. Bili smo iscrpljeni pa smo morali ici u Novalju u kamp. Najodvratniji megakamp koji sam ikada vidio. Ostajemo do popodne (1500) pa idemo u Razanac :)