10.08.2008. marina

Razanac. Napokon.
Sjedimo na terasi poznate birtije na plazi i gledamo Velebit. Dario prica nesto o motorima (jer smo zabrijali da bi kupili Tomose i sljedece gdoine isli njima na more) i onda je poceo o brodovima i tome kako ih sve (teretne i te neke velike)pokrecu dvotaktni sporohodni Diesel motori s oko 3-4 tisuce okretaja. (Dosta o mom autu, pricajmo malo o meni).
Ja sam malo zalutala; uzivam u Velebitu i razmisljam o tome koliko ljudi zna da je Bijela kuca u Washingtonu napravljena od brackog bijelog kamena; koliko ljudi zna da Lipik Glass proizvodi stakla za Ferrari i Bugatti (ili Lamburghini); koliko ljudi zna da oko 70% ribe s Jadrana zavrsi isto jutro kad je i ulovljena u Zagrebu i da ljudi koji zive na moru jedu jako malo ribe?...
Ne znam vise sta bi pisala...

10.08.2008. 11:30 Razanac, AK Puntica (Dario)

Jutro u kampu "Mali Dubrovnik" u Povljani. U olujnoj noci, sator smo postavili na neki saht koji navodno izbacuje vodu za jakih kisa. Vlasnik kampa i susjedi brinuli su cijelu noc da nas ne odnese voda a mi smo mirno spavali :)


Kamp "Puntica" u Ražancu. Bicikli se odmaraju a Marina nesto kuha. (molim obratiti pažnju na kolicinu posudja i male stolce koje imamo (bedaki))




Jedna od odvratnijih osobina novaljskog sotonskog kampa je osim uzasne guzve, previsoka cijena. Cekali smo vise od 45 minuta da bismo platili 180 kuna za jednu noc! I naravno, prekasno smo krenuli, oko 18. Neke karte koje smo nabavili prikazivale su cestu za koju nisam znao da postoji a spaja Novalju i Pag sa sjeverne strane brda, gotovo uz more i predstavljala je alternativu dugom usponu po cesti prepunoj pijanih zrcanskih turista. Jedini problem je bio u tome sto su nam svi koje smo pitali, rekli da je to vjerojatno makadam. Stvar je naravno u mojim gumama koje su Continental Avenue Semislick i na makadamu se sklizu. Marinine Kende su iako na asfaltu sporije, na makadamu bolje drze. Na svu srecu, ipak smo se odlucili za makadam. Neusporedivo kraci i ravniji put od asfalta preko brda. Makadam je tvrdo utaban i mislim da bi ga se moglo proci i specijalkom. Mislim da je ovo najvaznija biciklisticka informacija vezana za otok Pag. Putem od Paga prema Razancu uhvatilo nas je nevrijeme. Noc, munje i gromovi zacinila je kisa. Potpuno mokri, spas smo nasli u malom privatnom (i jeftinom) kampu "Mali Dubrovnik" u Povljani ali smo morali skrenuti s puta 7 kilometara. Oko 10 ujutro smo krenuli prema najboljem kampu na Jadranu, "Puntica" u Razancu. Napokon se osjecamo "k'o doma". Prvi dan je prosao u ugodnom razgovoru s domacinima i kuhanjem "prave" vecere. Spavali smo odlicno. Prva noc da nije bilo vruce. Dan za sada provodimo u hladovini birtije na plazi.

Sotonski kampovi (Dario)

na listi sotonskih kampova ovaj je vjerojatno pri samom vrhu.
ako je pas covjekov najbolji prijatelj onda je ovo najbolje mjesto da ga NE dovedete a i uprava se pobrinula da vam se najbolji prijatelj ne smije ni okupati.

08.08.2008. marina

12:25h, Jos u Novalji
Kupili smo rucak (konzerve ribe s povrcem, kukuruzni baget i kiselo mlijeko) i pojeli ga u kampu blizu plaze. Iz kafica na plazi dopire mjuza, ljudi vriste kad cuju neku njima poznatu drmalicu a la aquarius Zrce, neka treba se bacaka i plese visoko podignutih ruku u moru do pupka, neki frajer lezi na stolu za masazu u otvorenom mini salonu, zena ga masira, bijele zavjesice "salona" (tende) vijore na vjetru; pored nas prolazi vlakic kampa s gostima i vozi ih pitaj Boga kamo; iz nekog bistroa dopire miris ruzmarina s hrane; meni su prsti masni od tunjevine koju sam jela prstima, nokti su mi danima prljavi i to me uzasno zivcira - cim ih operem oper su prljavi u roku od 10 mina, nista ne vidim jer su mi naocale ostale u satoru - mozda je i bolje...
Mislili smo krenuti put Razanca oko 3-4...ali sad se nesto naoblacilo, sunce se sakrilo iza sivotamnoplavih oblaka i duvka neki vjetric... Bilo bi dobro voziti sad, ali ne pada mi na pamet verati se na brda po kisi...ne znamo sta cemo.
(Prolazi neki klinac na trokolicima, jedva se penje...kaze Dario:"daj zamisli koliko bi ovom klincu trebalo do Razanca..." hahahaha)
Upravo smo zajedno dosli do zakljucka da kamp mozda uopce nije los; da smo mi krivi - da je stvar u nama jer smo nabrijani na nesto sasvim deseto - umorimo se biciklirajuci pa je jedino sto zelimo mir, tisina, pivo i pljuga. Da smo drugacije raspolozeni, mozda bi se bas dobro proveli ovdje.

08.08.2008. 8:00 (koliko osmica) Novalja (Dario)

Jucer smo prekasno krenuli iz Sv. Juraja. Sunce nas je ubilo putem a promet jadranskom magistralom nas je psihicki iscrpljivao. Trajekt Prizna-Zigljen smo platili 64 kune a voznja traje krace od jedne cigarete. Bili smo iscrpljeni pa smo morali ici u Novalju u kamp. Najodvratniji megakamp koji sam ikada vidio. Ostajemo do popodne (1500) pa idemo u Razanac :)

08.08.2008. marina

Put od Sv. Jurja do Prizne... opako je vozit po magistrali moram priznat.. Sad sam skuzila da zapravo nemam ni jednu sliku iz Senja. Zapravo, uopce nemam puno fotki..

Novalja navecer... (Ni po danu nije puno drugacije)

Novalja - 8:00h ujutro (298 km do sad)
Evo nas, dakle, u Novalji. Pijemo jutarnju kavu negdje na nekoj terasi kod placa...i sve je vec prepuno! Zaboga, pa sta rade ti svi ljudi tako rano? Ili su oni mozda ti koji su normalni. To su oni koje nije izmorilo Zrce...
Koje mjesto...nisam nikad bila na Pagu, a vec dugo u mjestu kao sto je Novalja... NEcu nista posebno pisati...oni koji su bili znaju sve, oni koji nisu bili nek pitaju pa ucu im reci (ili nek provjere sami)... Jedino sto cu reci jest da danas idemo dalje, u potrazi za mirom - picimo u Razanac.
Kamp u koji smo se (ipak nekako) smjestili sinoc...navodno jedini kamp u Novalji, je nesto prestrasno. Velik je ko manje selo, ima kampera ko manji grad i preskup je. Pun mladezi (koja sam baba), uglavnom frajera koji su culi da je tu zurka - drugs, sex&alcohol, pa su se dosli provest...
Pisat cu jos naknadno...sad vidim da sam dosta toga propustila napisati...
Jedino da dodam da sam maloprije srela Maju s irskog plesa...i da sam bas hepi sto je sretoh...
Do pisanja...
M.

06.08.2008. 19:08 Sv. Juraj, Kamp Raca (Dario)

Malo mi je dosadno. Vec smo drugi dan na istom mjestu. Ujutro idemo dalje prema Jablancu i Rabu. Cudno ali fali mi bicikliranje...ili znoj, ili bol u guzici i nogama..
(malo kasnije) Rab ipak otpada. Idemo na Pag. Biti cemo tamo koji dan pa idemo prema Zadru.

06.08.2008. 9:42 Sv.Juraj, Kamp Raca (Dario)

Prekjucer.
Prelazak Kapele s pretovarenim biciklima poseban je dozivljaj. Usponi su neki jaci neki slabiji ali konstantna voznja u prvoj prvoj, brzinom od 3.5 do 8 km/h po ljetnom suncu uzrokuje beskrajno znojenje. Kacige su nam spasavale glave da ne zakuhaju ali problem je predstavljalo cijedjenje znoja u oci koji nismo mogli jednostavno brisati zbog naocala. Par dijelova smo morali gurati zbog mojih brze namjestenih mjenjaca u odnosu na marinine. Ni guranje ovako natovarenih bicikala nije jednostavno zbog cudnog tezista. Spustanje je pak prica za sebe. Skoro konstantno kocenje; jer glupo je pustiti bicikle brze od 50 na sat. Spustanci na zalost prekratko traju :( Dosli smo u jesto Jezerane gdje smo mislili prespavati ali nema nikakvog smjestaja pa smo samo popili kavu. Dok smo odmarali noge (i guzice) na terasi cestom su prosla dva natovarena biciklista. Opce odusevljenje praceno biciklistickim pozdravom u obliku neartikulitanog urlanja (tipa "uoooooooooooo") i prodjose na svojim superlaganim speckama. Cekalo nas je jos 10 km do Brinja i nekog kreveta. Spavali smo kod neke gospodje u hotelu koji izgleda kao nikad obnavljani studentski dom iz osamdesetih. Dozivljaj za sebe i za 200 kuna. Do Senja nas NAVODNO ceka tridesetak ravno-spustanac kilometara. 5.8. smo krenuli oko pola 10. Ispocetka normalna voznja a onda pentranje na Vratnik (zasto nam ga nitko nije spomenuo??). Uska cesta i gust promet sa spustancem do Senja. U Senju postoji kamp u samom centru. Kamp je odvratan. Parkiraliste za kampere. Krenuli smo prema Jablancu i nakon nekih 11 km nasli kamp u kojemu cemo prespavati dvije noci pa put Jablanca i Raba. Vjetar savija sator do poda. Prasina svugdje i po svemu. Kamp se skoro ispraznio ali mi pijuckamo kavicu na plazi u tropskootockom koktel baru - restoranu. I noge i ruke i guzice traze odmora,, na kraju krajeva, ipak smo dopedalirali na more :) Tak da znaju svi oni koji su nam predvidjali da cemo se vratiti iz Karlovca :P
p.s. do ovog kampa smo putovali dva i pol dana, presli 223.18 km u 15 i pol sati ciste voznje.
p.s.2 Voznja odnosno putovanje biciklom nosi sa sobom neke specificne probleme. Do sada smo se jednom nasli u situaciji da smo ostali bez vode. Vrlo neugodno jer je biciklistima (bozemo reci da to napokon jesmo) voda jedino "gorivo" uz naravno nezaobilazne slatkise koji brzo i efikasno vracaju energiju. Stalno smo imali mjesta za tri i pol litre vode sto je bilo dovoljno skoro cijelim dosadasnjim putem. Veca kolicina vode bi nas vjerojhatno nepotrebno opterecivala ali je potrebno iskoristiti bas svaku priliku za nadopuniti bidone i boce. Izbor kampa je takodjer vazan zbog opskrbe pitkom vodom i hranom. Bicikli su nam i ovako preteski pa hrane poput tjestenine, rize ili konzervi uopce nemamo pa ovisimo o blizini trgovine. Restorani su u principu preskupi, fastfudovi takodjer a cesto izgledaju uzasno i uopce vam se ne jede u njima. Odjeca se uzasno brzo prlja. Znoj i prasina su idealni da od bijele majice ubrzo dobijete sarenu. Pranje (sapunom za ves) je potrebno isplanirati zbog susenja. Oprez u voznji je prica za sebe . Do Brinja je promet bio relativno rijedak ali kako smo se priblizavali moru postajalo je sve teze boriti se s tezinom bicikala, usponima, suncem i umorom jer smo imali i novih problema; drzanje samog ruba ceste svaki put kada bi se s ledja cuo sesnaestkotackas. Svaki put mi je cijeli zivot prosao pred ocima. Pretjerujem ali nije ugodan osjecaj.

06.08.2008. marina

:D Jel treba komentirat? :D

Da ne bi bilo da smo se svercovali... Kapela...

Kamp Rača - Sv. Juraj (11 km iza Senja) (223 km do sad)
"To ti je mladost. Postavi si vlastite ciljeve ne mareci hoce li tijelo izdrzati. A tijelo uvijek izdrzi." Evo, taj citat, nekad davno procitan, zapisan i zapamcen mi ovih dna stalno prolazi kroz glavu. Puno smo presli, puno vidjeli, dozivjeli...a nemoguce je zapamtiti (a pogotovo zapisati) svaku sitnicu koja me (nas) se dojmila... U nekoliko trenutaka mi je bila muko od uspona pred nama; doslo mi je da pustim bicikl koji sam gurala (!) i da stopiram... :) al u takvim situacijama um malo drugacije funkcionira...jezik se rasplete, pokrene se lavina psovki, neartikuliranih glasova, slogova i vrlo cudnog humora koji izaziva provale smijeha (koji bi se normalnom puku cinio u najmanju ruku bolestan) i koji otezava voznju... Nekad nisam bila sigurna jesam li nesto rekla na glas ili su bizarne ideje i misli ipak ostale unutar mene. U jednom sam trenutku totalno zabrijala. Mislim da se to zove haluciniranje. :)
Uzbrdica...idemo lagano, sporo, tromo, tesko, kako god... Uzbrdica je lagana ali dugacka... Dario je ispred mene...i bas prodjemo neki zavoj i po obicaju ispred nas ih je jos nekoliko...i nakon tog zavoja vidim ja neki lagani spustanac...jao srece...reko malo cu se odmorit. I vidim otprilike gdje je vrh i cidim tocno gdje spustanac pocinje. Dodjemo do tog dijela, tj. dodje Dario, a meni fali jos malo...i vidim ja on nesto spot. I kao spustamo se, a meeenii bicikl teeezaak...reko da mi nije guma pukla pa nece sirotan nizbrdo...pogledam, guma ok. I tesko okrecem pedale, i ne vjerujem...jos jedan okret, jedva, pa jos jedan, jedva...i mislim si, sad ce krenut nizbrdo...o majku mu, kakva nizbrdica. Jel moguce da sam toliko umorna da ne mogu pedalirat nizbrdo?!? Zaboga! "Dario, duso, daj malo potegni sad kad je nizbrdica pa da uzmemo zaleta, da odmorimo!" (zasto ide tako sporo? Jel moguce da je tako umoran?). Jos jedan okret pedale, jedva, jos jedan, jos teze... -"Maco, ovo je uzbrdica" kaze on. Ja gledam i mislim si, on je puko jebemu. Ja i dalje vidim nizbrdicu. Okrecem pedale, i stvarno se ne cini ko da se spustamo. Jebote. I stvarno. Ne spustamo se. Ne kuzim. Dogodilo mi se to jos par puta, ali ni jednom tako zestoko kao prvi put. Poslije bi sagledala situaciju realno, i jebemu misa, ako jedva pedaliram, ne mnoze biti spustanac...
Anyway, ne mogu bas definirat (SVE) osjecaje koji su se javljali...cudno je sve to. Spustili smo se u Senj (nakon pola sata tako predosadne i bolne nizbrdice - ne znam hocemo li to uspjet uspenjat kad se budemo vracali - ali toliko je dosadno bilo u jednom trenutku da mi je doslo da prekrizim noge i zapalim pljugu i ukljucim autopilota;ili tako nesto)... Sjeli na riavu, pojeli neki rucak iz pekarne...i sjedili. I nemam uopce filing da smo sad tu. Iz Zagreba. Do naseg Pekinga. Nevjerojatno. A predobro. (Poruke odobravanja, potpore i lijepih zelja su mi jako puno znacile - hvala svima - znaju koji su).

Ne znamo tocno kamo cemo dalje...nemamo bas para.. Trebamo naci neke bankomate...ali se ne zamaram uopce. Sjedimo u nekom COCK TAIL baru (doslovno tako...na neka dva razdvojena drveta pise COCK i TAIL) autokampa Rača, malo iza mjestasca Sv. Juraj, gledamo tamnoplave valove nosene vjetrom, otoke Krk i Prvić...i nista. Sjedimo. I mozak na pasu...svatko piskara...stavljamo misli na papir (iako nemam bas neku inspiraciju, ali poslije ce mi biti zao ako ne zapisem stogod)...neki fora lik, konobar iz Rijeke, Sejo, pusta dobru muziku (Exploited...:) prije bi ocekivala Misu Kovaca ili Jelenu Rozgu na ovakvom mjestu - pa zato svaka cast "starom punkeru" kako je sam sebe nazvao)..
Kava, pljuga, piva...i vrijeme laganini prolazi. Ovaj zmazanko pored mene je upravo skuzio koliko mu je prljava majica u kojoj je 'boravio' zadnja dva dana...
E da...nocas je PUHAO TAKAV VJETAR(!!!) da sam mislila da ce odnijet i nas sa satorom i sve ostale satore i kampere na jednu hrpu! Mislila sam da ce otpuhat bicikle koji nisu bili vezani (jer smo zaboravili lokote za njih). Mislila sam da ce nam doletit neki auto s magistrale koja prolazi iznad kampa. Eto toliko je puhalo! CIJELU je.... noc! Cijelu! Bez prestanka! Sav ves koji smo jucer oprali i stavili da se susi bio je PUN prasine. Sator! Iznutra! Prasina, prasina, prasina. Odjeca, vrece, karimati, fotici, SVE (!) je bilo (i jos uvijek je) oblozeno finim filmom prasine. Grozno! Susjedi su nam svakakvi. Samohrana majka Njemica s malim klincem (preslatkim malim rokerom duge plave kose) i nekim ogromnim psom (nesto ko bernardinac)... Neki talijani koji su otisli jutros, a cim smo dosli sami su nam ponudili cekic da zabijemo klinove i vjerojatno su oni ti koji su nam stavili kvacice na ves da nam ne odleti dok smo mi bili na veceri. Neki Poljaci na motoru. Neka trojica u sportskom autu koji je imao antenu i CB (to je Darac skuzio)..i spavali su u autu. ("A sta ova trojica, nemaju ni sator. Glavno da su vazu izvadili cim su dosli" - komentar je mog suputnika. Decki su, naime, izvadili bong prije nego su se sparkirali kako treba...hahahaha...srce moje...Vaza....)

04.08.2008. marina

Nakon prvih 97km stigli smo u Zvecaj kod Mladena i Vanje, u njihovu kucu na Mreznici...odmarali dusu i tijelo i gledali rijeku s terase...

Sutradan smo poranili i krenuli u 6:00 prema Generalskom stolu, Jospidolu i Kapeli...

8:00 Negdje malo iza Generalskog stola (114 km do sad)
Ne mogu opisati sinocnje stanje tijela i uma... sve razmisljam i vrtim filmove s puta i jos ne vjerujem da smo presli 100 km biciklima! Bas sam ponosna na nas! :)
Jutros smo krenuli tocno u 6:00...i nekako smo slabo potegnuli...presli smo tek 16 km u 2 sata. Malo me ubija u pojam sve sto su nam rekli za ostatak puta do Senja. Sad nekako (izvana) pocinjem sumnjati da je realno to moguce, iako (iznutra) zapravo vjerujem da mi to mozemo. Tijela nam nisu bas kao sto su bila jucer kad smo krenuli. Najeci problem mi je sic i guza.. Sinoc smo se istezali, maznuli po 2 andola prije spavanja pa nemamo nikakve musklfibere, ali ja "lagano" osjecam da su mi se nogice razbudile nakon godina umirovljenickih dana... Zanimljivo je to...kad je put bio jos samo zamisao, kad smo se dogovarali gdje cemo, sta i kako, nekako sam mislila da cu prije puknut u glavi; da ce mi negdje na putu, jos prije nego stignemo u Karlovac, prisjest sve, da cu se rasplakat od muke kad se sjetim gdje smo, koliko stvari vucemo sa sobom i KOLIKO NAS BRDA TEK CEKA!!!... ali zanimljivo je to kad je glava na mjestu a tijelo malo steka...u mislima bi mogla vozit jos i jos...a toliko sam fizicki iscrpljena da tijelo jednostavno ne ide...

Super je kad zabrijes na voznju, znas da je to jedino sto moras raditi, okreces te pedale i noge k'o da same idu, bicikl k'o da sam plovi... Onda ga u jednom trenutku pogledam...i onda me k'o grom pogodi...jebote, pa ja sam na biciklu! Jesmo mi normalni? A auto stoji parkiran u Zagrebu... A onda opet zabrijem na cestu, na pedale, na okretanje... i bicikl opet sam plovi....

04.08.2008. 08:00 (prosli) Generalski stol (Dario)

Jucer smo u 18:00 dosli u Donji Zvecaj. Nakon osam sati puta i 97 kilometara u pet sati icetrdeset minuta voznje. Sve do skretanja za Dugu Resu je sve bilo vise manje OK. Jedino sto se lose dogodilo je da sam dobio reljefne plikove od alergije na suncei to (naravno) na natkoljenicama. Izgleda ODVRATNO ali za sada ne radi neke probleme osim sto moram voziti u marininoj trenirci. Zadnjih petnaestak kilometara prije Zvecaja je bilo vec jako naporno zbog iscrpljenosti i dugackih uzbrdica. Vise ni spuzve u bickama nisu pomagale. Guzice su nam jednostavno kuhale. Beskrajno odusevljeneje krajem dnevne etape moglo se mjeriti jedino nesebicnim gostoprimstvom Vanje i Mladena koji su nas zalijecili, napojili, nahranili, zabavili i cak ustupili vlastiti krevet. Prema Senju smo krenuli u 6:00. Za sada idemo sporo.
p.s. moram navesti neke obavezne stvari. Biciklisticke naocale su odlicna zastita od sunca, vjetra i musica. Bicke sa spuzvom su neophodne kod veceg broja kilometara. Biciklisticke rukavice takodjer spadaju pod obaveznu opremu jer je velik dio tezine na rukama. Buduci da je ljeto i lakse je voziti sa sto manje odjece, kreme za zastitu od sunca su obavezne (iz vlastitog iskustva).

03.08.2008. marina

10:00 Krenuli iz Zagreba
13:30 Pisarovina (41 km do sad)
Na pola smo puta do DUge REse, prvog stajališta odnosno prenoćišta. Tek? Ili već? Vrućina malo udara u glavu pa nemam vise osjecaj za nista. Sinocnja trema i uzbudjenje su nesatli cim smo sjeli na bicikle, a zamijenila ju je nevjerica. Sta smo stvarno krenuli? Idemo biciklima na more? Malo malo se sjetim toga pa mi dodje da prasnem u smijeh. I smijem se... ali prestanem kod prve uzbrdice... pa se na sred brda opet pocnem smijati sama sebi i da mi je samo da izdrzim do vrha brda, da ne lelujam..sto se vise popnemo...duze cemo se spustati. Sad...se osjecam super... :)
18:00 Donji Zvečaj (97 km do sad, 5,40h voznje - 8h puta)
M.

03.08.2008 13:28 Pisarovina 41km (Dario)

Krenuli smo u 10, otprilike. Presli 41 km za 2 sata i 36 minuta. Ovo nam je prvo pravo stajanje. Stali smo prije negdje iza Remetinca i pojeli neka peciva. Sjedimo u Pisarovini u birtiji u hladovini. Nedjeljni mir kvari jedino lokalno drustvance za susjednim stolom svojom pricom o tome moze li opusak izazavati pozar ili ne moze. Bicikli su dobro. Mi smo dobro.

nulti dan (dan i noc prije puta)

iako smo mislili krenut u 5 ujutro ipak izgleda da se to nece dogoditi tako rano. pripreme su se oduzile a zvecaj ipak nije tako daleko,, oko 75 km, sto nam je plan za prvi dan.