Prekjucer.
Prelazak Kapele s pretovarenim biciklima poseban je dozivljaj. Usponi su neki jaci neki slabiji ali konstantna voznja u prvoj prvoj, brzinom od 3.5 do 8 km/h po ljetnom suncu uzrokuje beskrajno znojenje. Kacige su nam spasavale glave da ne zakuhaju ali problem je predstavljalo cijedjenje znoja u oci koji nismo mogli jednostavno brisati zbog naocala. Par dijelova smo morali gurati zbog mojih brze namjestenih mjenjaca u odnosu na marinine. Ni guranje ovako natovarenih bicikala nije jednostavno zbog cudnog tezista. Spustanje je pak prica za sebe. Skoro konstantno kocenje; jer glupo je pustiti bicikle brze od 50 na sat. Spustanci na zalost prekratko traju :( Dosli smo u jesto Jezerane gdje smo mislili prespavati ali nema nikakvog smjestaja pa smo samo popili kavu. Dok smo odmarali noge (i guzice) na terasi cestom su prosla dva natovarena biciklista. Opce odusevljenje praceno biciklistickim pozdravom u obliku neartikulitanog urlanja (tipa "uoooooooooooo") i prodjose na svojim superlaganim speckama. Cekalo nas je jos 10 km do Brinja i nekog kreveta. Spavali smo kod neke gospodje u hotelu koji izgleda kao nikad obnavljani studentski dom iz osamdesetih. Dozivljaj za sebe i za 200 kuna. Do Senja nas NAVODNO ceka tridesetak ravno-spustanac kilometara. 5.8. smo krenuli oko pola 10. Ispocetka normalna voznja a onda pentranje na Vratnik (zasto nam ga nitko nije spomenuo??). Uska cesta i gust promet sa spustancem do Senja. U Senju postoji kamp u samom centru. Kamp je odvratan. Parkiraliste za kampere. Krenuli smo prema Jablancu i nakon nekih 11 km nasli kamp u kojemu cemo prespavati dvije noci pa put Jablanca i Raba. Vjetar savija sator do poda. Prasina svugdje i po svemu. Kamp se skoro ispraznio ali mi pijuckamo kavicu na plazi u tropskootockom koktel baru - restoranu. I noge i ruke i guzice traze odmora,, na kraju krajeva, ipak smo dopedalirali na more :) Tak da znaju svi oni koji su nam predvidjali da cemo se vratiti iz Karlovca :P
p.s. do ovog kampa smo putovali dva i pol dana, presli 223.18 km u 15 i pol sati ciste voznje.
p.s.2 Voznja odnosno putovanje biciklom nosi sa sobom neke specificne probleme. Do sada smo se jednom nasli u situaciji da smo ostali bez vode. Vrlo neugodno jer je biciklistima (bozemo reci da to napokon jesmo) voda jedino "gorivo" uz naravno nezaobilazne slatkise koji brzo i efikasno vracaju energiju. Stalno smo imali mjesta za tri i pol litre vode sto je bilo dovoljno skoro cijelim dosadasnjim putem. Veca kolicina vode bi nas vjerojhatno nepotrebno opterecivala ali je potrebno iskoristiti bas svaku priliku za nadopuniti bidone i boce. Izbor kampa je takodjer vazan zbog opskrbe pitkom vodom i hranom. Bicikli su nam i ovako preteski pa hrane poput tjestenine, rize ili konzervi uopce nemamo pa ovisimo o blizini trgovine. Restorani su u principu preskupi, fastfudovi takodjer a cesto izgledaju uzasno i uopce vam se ne jede u njima. Odjeca se uzasno brzo prlja. Znoj i prasina su idealni da od bijele majice ubrzo dobijete sarenu. Pranje (sapunom za ves) je potrebno isplanirati zbog susenja. Oprez u voznji je prica za sebe . Do Brinja je promet bio relativno rijedak ali kako smo se priblizavali moru postajalo je sve teze boriti se s tezinom bicikala, usponima, suncem i umorom jer smo imali i novih problema; drzanje samog ruba ceste svaki put kada bi se s ledja cuo sesnaestkotackas. Svaki put mi je cijeli zivot prosao pred ocima. Pretjerujem ali nije ugodan osjecaj.
No comments:
Post a Comment