Nakon prvih 97km stigli smo u Zvecaj kod Mladena i Vanje, u njihovu kucu na Mreznici...odmarali dusu i tijelo i gledali rijeku s terase...
Sutradan smo poranili i krenuli u 6:00 prema Generalskom stolu, Jospidolu i Kapeli...
8:00 Negdje malo iza Generalskog stola (114 km do sad)
Ne mogu opisati sinocnje stanje tijela i uma... sve razmisljam i vrtim filmove s puta i jos ne vjerujem da smo presli 100 km biciklima! Bas sam ponosna na nas! :)
Jutros smo krenuli tocno u 6:00...i nekako smo slabo potegnuli...presli smo tek 16 km u 2 sata. Malo me ubija u pojam sve sto su nam rekli za ostatak puta do Senja. Sad nekako (izvana) pocinjem sumnjati da je realno to moguce, iako (iznutra) zapravo vjerujem da mi to mozemo. Tijela nam nisu bas kao sto su bila jucer kad smo krenuli. Najeci problem mi je sic i guza.. Sinoc smo se istezali, maznuli po 2 andola prije spavanja pa nemamo nikakve musklfibere, ali ja "lagano" osjecam da su mi se nogice razbudile nakon godina umirovljenickih dana... Zanimljivo je to...kad je put bio jos samo zamisao, kad smo se dogovarali gdje cemo, sta i kako, nekako sam mislila da cu prije puknut u glavi; da ce mi negdje na putu, jos prije nego stignemo u Karlovac, prisjest sve, da cu se rasplakat od muke kad se sjetim gdje smo, koliko stvari vucemo sa sobom i KOLIKO NAS BRDA TEK CEKA!!!... ali zanimljivo je to kad je glava na mjestu a tijelo malo steka...u mislima bi mogla vozit jos i jos...a toliko sam fizicki iscrpljena da tijelo jednostavno ne ide...
Super je kad zabrijes na voznju, znas da je to jedino sto moras raditi, okreces te pedale i noge k'o da same idu, bicikl k'o da sam plovi... Onda ga u jednom trenutku pogledam...i onda me k'o grom pogodi...jebote, pa ja sam na biciklu! Jesmo mi normalni? A auto stoji parkiran u Zagrebu... A onda opet zabrijem na cestu, na pedale, na okretanje... i bicikl opet sam plovi....
No comments:
Post a Comment