:D Jel treba komentirat? :D
Da ne bi bilo da smo se svercovali... Kapela...
Kamp Rača - Sv. Juraj (11 km iza Senja) (223 km do sad)
"To ti je mladost. Postavi si vlastite ciljeve ne mareci hoce li tijelo izdrzati. A tijelo uvijek izdrzi." Evo, taj citat, nekad davno procitan, zapisan i zapamcen mi ovih dna stalno prolazi kroz glavu. Puno smo presli, puno vidjeli, dozivjeli...a nemoguce je zapamtiti (a pogotovo zapisati) svaku sitnicu koja me (nas) se dojmila... U nekoliko trenutaka mi je bila muko od uspona pred nama; doslo mi je da pustim bicikl koji sam gurala (!) i da stopiram... :) al u takvim situacijama um malo drugacije funkcionira...jezik se rasplete, pokrene se lavina psovki, neartikuliranih glasova, slogova i vrlo cudnog humora koji izaziva provale smijeha (koji bi se normalnom puku cinio u najmanju ruku bolestan) i koji otezava voznju... Nekad nisam bila sigurna jesam li nesto rekla na glas ili su bizarne ideje i misli ipak ostale unutar mene. U jednom sam trenutku totalno zabrijala. Mislim da se to zove haluciniranje. :)
Uzbrdica...idemo lagano, sporo, tromo, tesko, kako god... Uzbrdica je lagana ali dugacka... Dario je ispred mene...i bas prodjemo neki zavoj i po obicaju ispred nas ih je jos nekoliko...i nakon tog zavoja vidim ja neki lagani spustanac...jao srece...reko malo cu se odmorit. I vidim otprilike gdje je vrh i cidim tocno gdje spustanac pocinje. Dodjemo do tog dijela, tj. dodje Dario, a meni fali jos malo...i vidim ja on nesto spot. I kao spustamo se, a meeenii bicikl teeezaak...reko da mi nije guma pukla pa nece sirotan nizbrdo...pogledam, guma ok. I tesko okrecem pedale, i ne vjerujem...jos jedan okret, jedva, pa jos jedan, jedva...i mislim si, sad ce krenut nizbrdo...o majku mu, kakva nizbrdica. Jel moguce da sam toliko umorna da ne mogu pedalirat nizbrdo?!? Zaboga! "Dario, duso, daj malo potegni sad kad je nizbrdica pa da uzmemo zaleta, da odmorimo!" (zasto ide tako sporo? Jel moguce da je tako umoran?). Jos jedan okret pedale, jedva, jos jedan, jos teze... -"Maco, ovo je uzbrdica" kaze on. Ja gledam i mislim si, on je puko jebemu. Ja i dalje vidim nizbrdicu. Okrecem pedale, i stvarno se ne cini ko da se spustamo. Jebote. I stvarno. Ne spustamo se. Ne kuzim. Dogodilo mi se to jos par puta, ali ni jednom tako zestoko kao prvi put. Poslije bi sagledala situaciju realno, i jebemu misa, ako jedva pedaliram, ne mnoze biti spustanac...
Anyway, ne mogu bas definirat (SVE) osjecaje koji su se javljali...cudno je sve to. Spustili smo se u Senj (nakon pola sata tako predosadne i bolne nizbrdice - ne znam hocemo li to uspjet uspenjat kad se budemo vracali - ali toliko je dosadno bilo u jednom trenutku da mi je doslo da prekrizim noge i zapalim pljugu i ukljucim autopilota;ili tako nesto)... Sjeli na riavu, pojeli neki rucak iz pekarne...i sjedili. I nemam uopce filing da smo sad tu. Iz Zagreba. Do naseg Pekinga. Nevjerojatno. A predobro. (Poruke odobravanja, potpore i lijepih zelja su mi jako puno znacile - hvala svima - znaju koji su).
Ne znamo tocno kamo cemo dalje...nemamo bas para.. Trebamo naci neke bankomate...ali se ne zamaram uopce. Sjedimo u nekom COCK TAIL baru (doslovno tako...na neka dva razdvojena drveta pise COCK i TAIL) autokampa Rača, malo iza mjestasca Sv. Juraj, gledamo tamnoplave valove nosene vjetrom, otoke Krk i Prvić...i nista. Sjedimo. I mozak na pasu...svatko piskara...stavljamo misli na papir (iako nemam bas neku inspiraciju, ali poslije ce mi biti zao ako ne zapisem stogod)...neki fora lik, konobar iz Rijeke, Sejo, pusta dobru muziku (Exploited...:) prije bi ocekivala Misu Kovaca ili Jelenu Rozgu na ovakvom mjestu - pa zato svaka cast "starom punkeru" kako je sam sebe nazvao)..
Kava, pljuga, piva...i vrijeme laganini prolazi. Ovaj zmazanko pored mene je upravo skuzio koliko mu je prljava majica u kojoj je 'boravio' zadnja dva dana...
E da...nocas je PUHAO TAKAV VJETAR(!!!) da sam mislila da ce odnijet i nas sa satorom i sve ostale satore i kampere na jednu hrpu! Mislila sam da ce otpuhat bicikle koji nisu bili vezani (jer smo zaboravili lokote za njih). Mislila sam da ce nam doletit neki auto s magistrale koja prolazi iznad kampa. Eto toliko je puhalo! CIJELU je.... noc! Cijelu! Bez prestanka! Sav ves koji smo jucer oprali i stavili da se susi bio je PUN prasine. Sator! Iznutra! Prasina, prasina, prasina. Odjeca, vrece, karimati, fotici, SVE (!) je bilo (i jos uvijek je) oblozeno finim filmom prasine. Grozno! Susjedi su nam svakakvi. Samohrana majka Njemica s malim klincem (preslatkim malim rokerom duge plave kose) i nekim ogromnim psom (nesto ko bernardinac)... Neki talijani koji su otisli jutros, a cim smo dosli sami su nam ponudili cekic da zabijemo klinove i vjerojatno su oni ti koji su nam stavili kvacice na ves da nam ne odleti dok smo mi bili na veceri. Neki Poljaci na motoru. Neka trojica u sportskom autu koji je imao antenu i CB (to je Darac skuzio)..i spavali su u autu. ("A sta ova trojica, nemaju ni sator. Glavno da su vazu izvadili cim su dosli" - komentar je mog suputnika. Decki su, naime, izvadili bong prije nego su se sparkirali kako treba...hahahaha...srce moje...Vaza....)
No comments:
Post a Comment